Iako su različiti protudiskriminacijski pokreti kroz sve aktivnije djelovanje nevladinih organizacija znatno pridonijeli kritici paternalizma (kao metafore diskriminirajućeg stava prema svim članovima društva koji se razlikuju od dominirajuće skupine, pa su, dakle, “manje normalni” ili “nenormalni”), još je uvijek snažan ideološki sustav koji se manifestira i u filozofiji obrazovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom (dvojni, segregacijski sustavi školovanja, nemogućnost inkluzije djece i s invaliditetom u ustanove predškolskog odgoja, odsutnost osoba s invaliditetom na području visokoškolskog obrazovanja zbog neprilagođenosti nastavnog procesa i nepristupačnosti ustanova itd.).

Paradoks koji je, nažalost, i naša realnost danas je da je osobama s invaliditetom izbor mogućih zanimanja znatno sužen i da nerijetko nije usklađen s postojećim potrebama na tržištu. Tako se događa da roditelji srednjoškolca s tjelesnim invaliditetom inzistiraju kod djetetovog liječnika da radije procijeni da je mlada osoba «nesposobna za rad», (što mu omogućuje barem dodjelu osobne invalidnine), nego da beznadežno provede ostatak života čekajući zapošljavanje u nepostojećem zanimanju, koje je odavno nestalo s tržišta (kao npr. ručna izrada pojedinih dijelova za cipele ili ručnih satova). Mlade osobe s invaliditetom koje imaju “tu sreću” da pohađaju srednju školu vjerojatno su jedini maturanti u Hrvatskoj koji se ne vesele završetku škole kao svi njihovi vršnjaci širom svijeta, jer ih nakon škole ne očekuje ništa. Zapravo, to je razdoblje “socijalnog vakuuma”, kada se većina njih vraća u roditeljske domove bez mogućnosti daljnjeg nastavka školovanja, zapošljavanja, održavanja kontakata s vršnjacima ili zadovoljavanja bilo kakvih drugih potreba koje su svojstvene mladima u toj dobi, a koje bi prethodile partnerskim odnosima i stvaranju vlastite obitelji.

Jedno od ključnih pitanja je i kakav odnos prema obrazovanju imaju same osobe s invaliditetom, te bi svakako bilo dobro neka buduća istraživanja usmjeriti u tom pravcu. Čini se, naime, paradoksalnim govoriti o praksi osnaživanja osoba s invaliditetom da bi im se nakon osnovnog školovanja uskratila gotovo svaka mogućnost kontrole nad vlastitim životom, donošenja vlastitih odluka i realiziranja tih izbora. U najmanju ruku je upitna etička opravdanost takve prakse.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Lige protiv raka Grada Drniša.