Osoba s invaliditetom je osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta. Dijete s teškoćama u razvoju je dijete koje zbog tjelesnih, senzoričkih, komunikacijskih, govorno -jezičnih ili intelektualnih teškoća treba dodatnu podršku za učenje i razvoj, kako bi ostvarilo najbolji mogući razvojni ishod i socijalnu uključenost.
Osnovna definicija socijalnog modela invaliditeta proizlazi iz dokumenta Zajednice osoba s fizičkim oštećenjima protiv segregacije (Union of the Physically Impaired Against Segregation) pod nazivom Temeljni principi invaliditeta (Fundamental Principles of Disability) iz 1976. godine prema kojem se navodi: „Društvo je ono koje onemogućuje osobe s fizičkim oštećenjem, a u skladu s tim, invaliditet je nešto što nastaje zbog načina na koji su osobe društveno izolirane i isključene iz potpunog sudjelovanja u društvu. Kako bi se ovo razumjelo, nužno je shvatiti razliku između fizičkog oštećenja i društvene situacije, koja zapravo kreira invaliditet osoba koje imaju neko oštećenje“.
Kombinirana socijalna politika adekvatan je smjer u kojem treba ići s organiziranjem sustava podrške, pogotovo za osobe s invaliditetom. Budući da je kod populacije osoba s invaliditetom u tijeku deinstitucionalizacija, čitava se filozofija načina osiguravanja podrške mijenja na način da se pruža u zajednici u što »normalnijim« uvjetima, da je što je moguće više krojena prema željama samih osoba i da se koristi i neformalna podrška. Upravo zato se prepoznaje pluralizam i raznolikost u kombiniranoj socijalnoj politici kao adekvatan okvir za razvoj takvih službi.
