Sve do 80-ih godina sustav socijalne skrbi djelovao je potpuno odvojeno od sustava namijenjenog općoj populaciji što je otežavalo međusobne interakcije “populacije invalida i ne-invalida”. Tek 80-ih godina u praksi dolazi do postupnog približavanja tih dvaju sustava, naročito na području odgoja i obrazovanja, što rezultira djelomičnom integracijom djece i mladih s invaliditetom. No, i ta se djelomična integracija odnosila samo na one čiji je invaliditet bio “manje izražen”, dok su “teži invalidi” i dalje bili segregirani u posebnim ustanovama.

Dvojni, segregacijski sustav predstavljao je javnosti osobe s invaliditetom kao nekoga tko treba “specijalni tretman”, “tko je jadan” i bez dostojanstva. Izgradnja “specijalnih” škola i drugih “specijalnih” ustanova također nije pridonijela uključivanju osoba s teškoćama u svakodnevni život zajednice iz više razloga:

1.osobe koje su pohađale “specijalne” ustanove su živjele “životom geta”

2. imale su manje prilika uspostavljati socijalne kontakte i razmjenjivati iskustva

3. udaljenost tih ustanova od mjesta boravka obitelji često je bila prevelika da bi osobe održale redoviti kontakt s obiteljima. Stoga je čest slučaj bio da dijete s poteškoćama u razvoju, da bi ostvarilo svoje pravo na školovanje (koje je bilo moguće samo u npr. specijaliziranoj ustanovi u nekom udaljenom županijskom središtu), mora žrtvovati svoje pravo na život u krugu obitelji.

Zbog dugog trajanja segregacijskog sustava proces inkluzije je dugo ostao samo na razini ideje, budući da je od stručnjaka zahtijevao sasvim drugi način razmišljanja i ponašanja (razvijanje osjetljivosti za različite vrijednosne sustave i različite socijalne interakcije te usvajanje nekih novih vještina i znanja).

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Razvojnog europskog centra inicijativa.