Sustav zdravstvene skrbi se još u velikoj mjeri oslanja na pokroviteljske ideje pomaganja: ako osoba s invaliditetom želi “normalan” život koji uključuje samostalnost, život izvan ustanove, partnerstvo, spolnost i roditeljstvo sa svime što uz to ide, mora itekako dokazati da je ona “normalna”, sposobna biti roditelj, da nije opasna za okolinu, da ima predvidljiv život i da zadovoljava standarde koji se ne zahtijevaju ni od jednog drugog roditelja. Glede same medicinske pomoći i rehabilitacije, sustav je do te mjere birokratiziran da je stjecanje prava vezanih uz invaliditet veoma složen i za mnoge nedostižan proces. Tako, na primjer, osoba s invaliditetom, da bi zadržala svoje pravo na fizioterapiju, mora u redovitim vremenskim razmacima obnavljati svu svoju medicinsku dokumentaciju, čekati na ponovljene pretrage i svaki puta iznova dokazivati da njezin invaliditet još uvijek postoji. Korisnica koja je imala cerebralnu paralizu te je svake godine imala pravo na dvotjedni posjet toplicama ispričala je sljedeće: “Posljednji puta kad sam bila na pregledu moj mi je liječnik uskratio odlazak u toplice, budući da se radi o trajnoj dijagnozi te me odlazak u toplice ionako neće izliječiti pa me stoga nema smisla slati u toplice.”
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Razvojnog europskog centra inicijativa.
