Unatoč tome što socijalni pristup u okviru hrvatske psihosocijalne prakse nije novost, konkretna djelovanja za poboljšanje položaja i poštivanje prava korisnika još su uvijek velikim dijelom u skladu s medicinskim pristupom, barem kada je riječ o osobama s invaliditetom. To ukratko znači da se oko 9,7% stanovnika RH, koliko iznosi udio osoba s invaliditetom, s ovim poteškoćama nosi velikim dijelom na način «osobne tragedije» njih i njihovih obitelji (što je jedno od obilježja medicinskog pristupa), a manje na način sustavnog, usklađenog, suvremenog profesionalnog pristupa u smjeru izjednačavanja mogućnosti za te osobe. S tim u skladu je i činjenica da je svaki novi zakon o socijalnoj skrbi sve restriktivniji, što znači da je sve manji broj onih kojima će pomoć priskrbiti država ukoliko si ne mogu pomoći sami, a da je sve veća odgovornost na pojedincu i njegovoj obitelji. Sadašnji sustav u velikoj se mjeri temelji na “tretmanu pojedinca” bez uvažavanja okruženja u kojem on živi. Stoga je važno temeljiti aktualne promjene u zakonodavstvu na sistemskom, obiteljskom pristupu.

Ako očekujemo od obitelji da preuzme sve veću odgovornost za one svoje članove koji iz različitih razloga ne mogu samostalno zadovoljavati sve svoje potrebe, onda je vrijeme da predvidimo sustavno djelovanje socijalne skrbi kao i obiteljski pristup, ne zanemarujući međusobne utjecaje okoline i pojedinca.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Lige protiv raka Grada Drniša.