Medijska predodžba o osobama s invaliditetom u velikoj mjeri odražava strategiju koju Dominelli (1997.) naziva politikom pretjerivanja, a odlikuje se sviješću o postojanju diskriminacije u svakodnevnom životu kao i nužnosti da se “nešto učini po tom pitanju”. To obično uključuje uveličavanje i najminimalnijih koraka u pokušaju suprotstavljanja diskriminaciji (naročito u doba političkih izbornih kampanja). Primjer takve strategije su bombastični naslovi u novinama poput “Zubarska ambulanta za invalide”, “Invalidi kod ginekologa!” te prikazivanje osoba s invaliditetom koje su npr. osnovale obitelj ili se zaposlile kao “čuda neviđenog” i sl. “Medijska prašina” također se nerijetko uskovitla kada je riječ o nekim nepoželjnim oblicima ponašanja koja je počinila osoba s invaliditetom. Tako se, na primjer, pijanstvo, obiteljski sukobi ili rastava braka kada je u pitanju osoba s invaliditetom često prosuđuju drugačijim mjerilima nego kad je riječ o “zdravoj osobi”. Očekuje se, naime, od osobe s invaliditetom da bude što “nevidljivija”, a kada već predstavlja «breme za društvo zbog svog invaliditeta, da se još ne drzne praviti dodatni nered i imati osim svega još i partnerske probleme».

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Razvojnog europskog centra inicijativa.