Značenje “nesposobnosti” mijenja se i određuje s obzirom na način organiziranja života, odnosno s obzirom na način na koji ljudi mogu pridonositi blagostanju tog društva. Danas znamo da sve dok postoji izdvajanje iz zajednice i “dvojnost” sustava, nema jednakih mogućnosti za sve i samo neki mogu participirati u društvu. Izostanak osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu zajednice ostavlja dojam da “je to normalno” i da tako treba biti. To jača prisutnost predrasuda, stigme i diskriminacije. Međutim, nastanak tih predrasuda djelomično je vezan i uz sam socijalizacijski proces putem kojeg prenosimo vrijednosti našeg društva s generacije na generaciju. Tako su i danas stavovi društva prema osobama s invaliditetom povezani s uzrocima s kojima društvo povezuje nastanak invaliditeta (npr. Božja volja, reinkarnacija, vražja posla). Tome svakako pridonosi i jezik kao dio kulturološkog nasljeđa – osobe s invaliditetom opisuju se kao obogaljene, retardirane, deformirane, osakaćene…. Tako su neki stigmatizirajući termini (kao npr. “mentalno hendikepirana osoba”) katkada još uvijek “omiljeniji” čak i među stručnjacima u Hrvatskoj, jer oni vjeruju da im to olakšava rad. Termin “osoba s teškoćama u učenju” manje je stigmatizirajući, ali manje jasan stručnjacima. Iskustva su pokazala da se i sami korisnici (i njihovi roditelji i staratelji) boje da bi uopćavanje termina moglo dovesti do smanjivanja prava na socijalnu pomoć.

Na taj način se iz generacije u generaciju prenose mitovi o osobama s invaliditetom u vidu različitih simbola: slikovnih, jezičnih, religijskih. Pri tome nerijetko dolazi do poistovjećivanja i tumačenja onesposobljenosti kao bolesti, potrebe za dodatnom pomoći kao bespomoćnosti i potrebe za zagovaranjem kao potrebe za patroniziranjem.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Lige protiv raka Grada Drniša.